Povijest reikija

Do danas se reiki prenosio usmenom predajom, od majstora (učitelja) do učenika. Ovo je povijest onakva kako smo je ja i drugi učili.

Sredinom XIX stoljeća, dr. Mikao Usui bio je dekan na jednom kršćanskom sveučilištu u Kyotu. Jednog dana, tijekom rasprave sa studentima, jedan od njih upitao ga je vjeruje li doslovno u Bibiiju i u njoj spomenuta trenutačna iscjeljenja koja je vršio Krist. Usui je potvrdno odgovorio. Potom ga je student podsjetio da u Bibiliji Krist kaže: “Činit ćete kao što sam i ja učinio, pa i veće stvari.” “Ako je to tako (pitaju dalje studenti), zašto danas u svijetu nema mnogo iscjelitelja koji vrše ista djela kao i Krist? Ako je Krist svojim apostolima rekao da iscjeljuju bolesne i vraćaju u život mrtve, zašto i vi nas dr. Usui ne podučite tome? Ja vjerujem u iscjeljenja koja je Krist činio, ali nisam vidio niti jednog čovjeka koji je tako iscjeljen. Za vas gospodine Usui ta vrsta slijepog vjerovanja je dovoljna, jer vi ste proživjeli svoj život i raspolažete njegovim sigurnostima, a za nas koji tek započinjemo svoj život, to nije dovoljno. Mi osjećamo potrebu da vidimo svojim očima.”

Usui je kao dekan morao znati odgovore na sva pitanja, a kako to nije bio u mogućnosti, drugog dana je dao ostavku na svoj položaj i odlučio naći odgovore tom velikom misteriju. Slijedeći svoj put traganja za istinom, odlazi u SAD. Tamo je napisao studiju o tome kako su Isus i njegovi učenici iscjeljivali bolesne, ali nije našao ono što je tražio. 

Ponovo se vraća u Japan gdje počinje hodočašće po budističkim samostanima čitajući japanske lotos Sutre u kojima su zabilježena iscjeljenja koja je radio Budha. Gdje god i bilo kojeg svećenika bi pitao za istraživanja i proučavanja o iscjeljivanju fizičkog tijela, manje više bi svugdje dobivao isti odgovor, a to je da su svi zauzeti iscjeljivanjem duha i da nemaju vremena baviti se problemima tijela. Konačno je u jednom samostanu naišao na svećenika koji je pokazao interes za zanimanja dr. Usuia, te mu omogućio proučavanje svetih spisa budista (sutre). Studirao je japanske prijevode Sutri, ali nije našao objašnjenje koje je tražio. Tada je odlučio naučiti Sanskrt da bi mogao proučavati tibetanske Sutre. Nakon toga posjetio je Sjevernu Indiju, Himalaje. 

U prošlom su stoljeću pronađeni tibetanski pergamenti koji potkrepljuju izvješća o putovanju svetog Ise za kojeg mnogi učenjaci drže da je zapravo Isus. Nije poznato da li je Usui našao upravo te pergamente ili možda neke druge drevne pergamente sa zapisima nekih iscjelitelja. No nakon proučavanja tibetanskih lotos Sutri Usui je intelektualno spoznao Kristova iscjeljenja, no i dalje mu je praktično znanje ostalo nepoznato.

Odlučio je zajedno sa svojim prijateljem svećenikom, odgovor potražiti u meditacijama. Ubrzo je dobio odgovor da bi trebao krenuti prema svetoj planini, Kurama (Kuri Yami u blizini Kyota). Odmah se uputio tamo o otpočeo dvadesetjednodevni post i meditaciju. Prvog dana je ispred sebe položio 21 kamenčić, i onda svakog jutra po jednog odstranio. 

Dvadesetprvog dana dr. Usui imao je viziju zrake svjetlosti koja mu se naglo približava s neba. Unatoč velikom strahu ostao je na mjestu. Zraka svjetla ga je udarila i bacila na zemlju. Tog trenutka je pomislio da je umro. Pojavilo se bezbroj mjehurića svjetlosti u duginim bojama. Uskoro su mjehurići postali bijeli i sjajni i svaki je sadržavao trodimenzionalno sanskrtsko slovo u zlatu. Pojavili su se jedan po jedan i dovoljno sporo da je mogao svakog pročitati. Ubrzo je vizija nestala, a u Usuiu je ostao unutarnji osjećaj zahvalnosti. Izranjajući iz transa, primijetio je da je već uveliko dan, pa je odlučio spustiti se s planine. 

Spuštajući se s planine ranio je stopalo i povrijedio nokat na palcu. Rukama je primio prst i za nekoliko minuta bol je nestala, krvarenje stalo, a prst je počeo zacjeljivati.

Stigavši u dolinu, navratio je u prvu gostionicu da utaži glad nastalu dvadesetjednodnevnim postom. Dvorila ga je gostioničareva kći kod koje je primijetio suze u očima i oteklinu na licu. Usui je pitao što se dogodilo i djevojka mu je rekla da već tri dana ima bolove od zuba. S njenom dozvolom dotaknuo joj je lice. Nakon nekoliko minuta bol je nestala i nateklo lice počelo je dobivati normalan izgled.

Po povratku u samostan, Usui je saznao da njegov prijatelj opat leži zbog bolnog napada artritisa. Posjetio ga je u njegovim odajama, položio ruke na bolna mjesta i bol je ubrzo nestala. Svećenik je bio iznenađen Usuievim sposobnostima. Usui ga je upitao za savjet što i kako dalje činiti sa tim sposobnostima. Svećenik ga je ohrabrio i uputi ga iscjeljivati prosjake. Usui ga posluša i odluči otići u Kyoto i tamo posjetiti četvrt prosjaka. Nadao se iscijeliti prosjake kako bi mogli u hramu dobiti nova imena i tako se vratiti u društvo. Usuiev rad sa prosjacima bio je zadivljujući i mnogi su potpuno ozdravili.

Nakon nekoliko godina iscjeljivanja, sreo je jednog mladića kojeg je među prvima iscjeljivao, no ponovo je došao s istim tegobama koje je ranije imao. Usui ga je pitao o uzrocima njegovog ponovnog dolaska i otkrio da su oni nastali zbog toga jer je mladić nastavio starim načinom života, robovao je starim navikama, način razmišljanja nije uopće promijenio itd. Malo pomalo kod Usuia se pojavljivao veći broj rekonvalescenata. Rasplakao se od očaja. Gdje je pogriješio? Napokon je shvatio da je iscjeljenje duha isto toliko važno kao i iscjeljenje tijela. Uvidio je da je davajući reiki još više pojačao njihovu prosjačku naviku. Postala mu je jasna važnost izmjene energije. Ljudi moraju davati natrag za ono što dobivaju ili život neće imati vrijednosti.

Ovaj prijelomni trenutak rezultirao je drugačijim radom dr. Usuia. Napustio je prosjačku četvrt, stvorio je pet načela reikija, osvijestio je svrhu simbola koje je doživio u svojoj viziji i počeo ih koristiti za usklađivanje – inicijaciju učenika kako bi oni sami preuzeli odgovornost za svoje vlastito dobro.
Pred kraj svoga života, Usui je stavio u dužnost jednom od svojih najodanijih učitelja dr. Chujiru Hayashiju, da preuzme odgovornost za širenje načela reikija. dr. Hayashi osnovao je prvu reiki kliniku u Tokiju. 1935. godine u njegovoj se klinici pojavila Hawaya Takata, mlada japano-amerikanka. Bila je teško bolesna. Pred samu operaciju imala je viziju svog pokojnog supruga koji ju je nagovarao da ne ide na operaciju. Svoje iskustvo je ispričala svom liječniku, a ovaj joj je preporučio da pokuša na reiki klinici, počela se tamo liječiti i konačno izliječila. Po ozdravljenju se jako zainteresirala za reiki, te dobiva inicijaciju i završava prvi i drugi stupanj. 1938. godine posjećuje dr Hayashija koji ju tada inicira u majstora.

Gospođa Takata je prva žena koja je primila reiki, i koja je inicirana u majstora. Sedamdesetih godina gospođa Takata počela je obučavati druge majstore i do njezine smrti u prosincu 1980. godine, bilo ih je 21.